Meteorološki satelit
From Wikipedia, the free encyclopedia
Meteorološki satelit je vrsta umjetnog Zemljinog satelita posebno konstruiranog i opremljenog za dobivanje podataka meteoroloških mjerenja u stvarnom vremenu radi prognoze vremena te određivanja sastava Zemljine atmosfere i meteoroloških pojava na površini Zemlje koji djeluju na stanje Zemljine atmosfere. Osim snimaka oblačnih slojeva, meteorološki sateliti mjere temperaturu i vlažnost zraka atmosfere, temperaturu Zemljine površine, određuju granice vode, vlažnih područja i leda, te mjere tok protona i elektrona emitiranih sa Sunca (Sunčev vjetar). Posebno su važni jer omogućuju i prikupljanje i obradbu meteoroloških podataka s balona (radiosonda), plutača i automatskih meteoroloških postaja te njihov prijenos do meteoroloških središta za obradbu podataka. Sastoje se od prostorno stabilizirane platforme (žiroskopski ili troosno) s mjernim instrumentima, komunikacijskoga sustava za prijam, obradbu i odašiljanje podataka, sunčanih baterija kao izvora električne energije (snage oko 1 kW) te mjernih instrumenata. Vijek aktivnoga rada satelita najčešće je određen rezervama raketnoga goriva koje se troši na održavanje njihova preciznoga položaja. Sateliti su opremljeni videokamerama koje snimaju u vidljivom i infracrvenom spektralnom području, radiometrima za mjerenje okomitoga temperaturnog profila atmosfere u različitim frekvencijskim područjima, sustavima za sondiranje atmosfere i promatranje protoka elementarnih čestica u okolišu satelita. Meteorološki sateliti razlikuju se od istraživačkih satelita za određivanje Zemljinih izvora (resursa), koji uz instrumente za praćenje klimatskih promjena nose i druge instrumente (LANDSAT, ENVISAT, AQUA, TIMED, TERRA). Prvi meteorološki satelit TIROS lansiran je 1. travnja 1960.[1]