Paulijev princip isključenja, Paulijevo načelo, princip isključenja ili Paulijev princip (po W. Pauliju) je kvantnomehaničko načelo prema kojemu se u atomu svaki elektron nalazi u drugome kvantnom stanju, to jest dva elektrona u kvantnom sustavu ne mogu imati jednake sve kvantne brojeve. Tim se načelom objašnjava elektronska konfiguracija, to jest smještaj elektrona u ljuskama atomskog omotača, a time i periodičnost svojstava kemijskih elemenata. Njemu se podvrgavaju i elektroni u elektronskom plinu u metalima, na čem počiva teorija električne vodljivosti, a objašnjava i mnoga mehanička, električna, magnetska, optička i kemijska svojstva krutih tvari. Pauli je to načelo objasnio (formulirao) 1925. za elektrone, a 1940. ga je protegnuo od elektrona na sve fermione, čestice s polucijelim spinom. U općem objašnjenju, Paulijevo načelo izriče da valna funkcija mora biti antisimetrična pri zamjeni dvaju fermiona, odnosno simetrična pri zamjeni para bozona. To se načelo pokazuje važnim za stabilnost atoma i kemijskih tvari općenito.[1]
Jedna od posljedica principa isključenja jest činjenica da postoje razni kemijski elementi, jer kada on ne bi vrijedio, tada bi svi elektroni u atomu zauzeli najniže energetsko stanje, te bi po kemijskim svojstvima bili jednaki. Elektroni atoma težih od helijevih ne zauzimaju najniže energetsko stanje, jer dva elektrona u istom atomu ne mogu imati sva četiri kvantna broja (n, l, ml i ms) jednaka, što znači da ne mogu biti opisana jednakom valnom funkcijom.