Jednačina stanja idealnog gasa
From Wikipedia, the free encyclopedia
Jednačina stanja idealnog gasa je jednačina stanja teoretskog idealnog gasa. Ona uz nekoliko ograničenja relativno dobro opisuje ponašanja mnogih realnih gasova, pod različitim uslovima. Ovaj zakon je prvi objavio Emil Klapejron 1834. godine, kombinujući Bojl-Mariotov zakon i Čarlsov zakon. Ona se isto tako može izvesti iz kinetičke teorije gasova, koju su razvili 1856. Avgust Kronig i 1857. Rudolf Klauzijus.[1][2][3]
Stanje neke količine gasa se može odrediti sa pritiskom, zapreminom i temperaturom. Noviji oblik tog zakona je:
gde je: p – apsolutni pritisak gasa (Pa), V – zapremina gasa (m3), N – broj čestica u gasu, k – Bolcmanova konstanta (1,38•10−23 J•K−1) i T - apsolutna temperatura (K). Ponekad se može pisati kao:
gde je: n – broj molova gasa, R – univerzalna gasna konstanta (8,314472 J•mol−1• K−1), jednaka umnošku Boltcmanove konstante i Avogadrovog broja.