Nova atička komedija
From Wikipedia, the free encyclopedia
Nova atička komedija (grč. νέα κωμῳδία) naziv je za vrstu grčke komedije koja je nastala poslednjih decenija 4. veka pne. i cvetala do polovine 3. veka pne. Za početak joj se obično uzima smrt Aleksandra Velikog 323. pne., a za kraj smrt njenog poslednjeg istaknutog predstavnika Filemona 263. pne.[1]
U novim uslovima oligarhijske vlasti u Atini i monarhijskog uređenja u velikim helenističkim državama komediografi napuštaju političke teme karakteristične za Aristofanovu staru atičku komediju. U Atini je donet i zakon koji zabranjuje napade na savremene političare u komičnim komadima. Komedija se stoga okreće svakodnevnom porodičnom životu, tražeći u njemu motive razumljive svakom čoveku, i tako dobija kosmopolitski karakter, premda je radnjom čvrsto vezana za Atinu.
Pesnikova originalnost sastoji se u pronalaženju neočekivanih rešenja i u manevrisanju unutar strogih okvira nove komedije, kao i u individualizaciji tipskih likova (starca, mladića, roba, hetere, parazita itd.). Komedije često odišu sentimentalnošću i romantikom, humor je blag i diskretan, s malo čisto akcionih scena. Nova komedija je, posebno preko svojih rimskih nastavljača Plauta i Terencija, snažno uticala na evropsku dramsku tradiciju.