Pozitronska emisiona tomografija u istraživanjima moždanih funkcija
From Wikipedia, the free encyclopedia
Pozitronska emisiona tomografija u istraživanjima moždanih funkcija jedna je od najsavremenijih metoda nuklearne medicine koja omogućava vizualizaciju promena u mozgu na osnovu različite aktivnosti pojedinih njegovih delova. Naime nakon unošenje radioobeleživača (radiomarkera) u krvotok ispitanika, iz tragova radioaktivnih jedinjenja dospelih do mozga dobijanju se dijagnostičke informacija o različitim stadijumima bolesti u različitim regijama mozga. Ova tehnika odlikuje se visokom prostornom rezolucijom reda 1–3 milimetra, ali malom vremenskom rezolucijom od oko 1 sekunde, što onemogućava registrovanje brzih promena moždane aktivnosti.[1] Za registraciju ovih brzih promena u mozgu koristi se kompjuter, koji prikupljene podatke od strane detektora pretvara u multi-dimenzionalne (obično 3-dimenzionalne ili 4-dimenzionalne) slike koje prikazuju distribuciju radioobeleživača u mozgu. Posebno su koristi širok spektar liganada, koji se koriste za mapiranje različitih oblika delovanja neurotransmitera, a daleko najčešće i PET tragači za obekežene oblike glukoze.
Pozitronska emisiona tomografija u istraživanjima moždanih funkcija | |
---|---|
Pozitronska emisiona tomografija normalnih moždanih struktura | |
Klasifikacija i spoljašnji resursi | |
Specijalnost | Nuklearna medicina Neurologija |
MKB-10 | C?3 |
MKB-9-CM | 92.0-92.1 |
MeSH | D049268 |
Kod pozitronske emisione tomografija u istraživanjima moždanih funkcija primjenjuje se radiomarker, obeležen pozitronski emiter kratkog života u nanomolarnim ili pikomolarnim koncentracijama; ugljenik 11C (T1/2 = 20,4 min), fluor 18F (T1/2 = 110 min), kiseonik 15O (T1/2 = 2,03 min), azot 13N (T1/2 = 9,97 min). Kako su radiomarkeri kratkoživeći izotopi, uz uređaj za pozitronsku emisionu tomografiju mora biti i ciklotron (u kojem se oni proizvode).
Upotreba C, O, F, i N, koji se nalaze u velikom broju molekula u živom organizmu, pruža mogućnost njihovog vezivanja za ciljni molekul što može biti; enzim od značaja za metabolizam neurotransmitera, ćelijski receptor, transporter, itd., što nakon njihovog vezivanja omogućava praćenje biohemijskih procesa u mozgu „in vivo“.[2][3]