Bektašijski tarikat
From Wikipedia, the free encyclopedia
Bektašijski tarikat je sufijski pravac, te se smatra jednim od dvanaest temeljnih sufijskih tarikata. Ubraja se u turkofone derviške redove. Osnivač reda je Hadži Bektaša Veli iz Horosana. Djelovao je na području Anadolije. Nakon njegove smrti njegovi učenici su se razišli po svijetu i prenijeli njegovo učenje. Ovaj derviški red uglavnom se proširio po evropskim dijelovima Osmanlijske države. Ovo učenje je bilo široko rasprostranjena među janjičarima.
Među najznačajnijim bektašijama, osim Hadži Bektaš Velije, spominju se: Balim Sultan, Šah Kalander, Sersem Ali-dede, Turabi Ali-dede, Muhamed Perišan-dede, Hasan-dede, Ibrahim-dede, Halil Haqi-dede, Hadži Fejzi-dede i Sali Nijazi-dede. Najveći evropski obrazovni centar bektašija nalazio u Dimoteku. Ovdje je djelovalo i po 400 derviša godišnje. Centar je posjedovao biblioteku kakve tada nije bilo nigdje u istočnoj Evropi. Evlija Čelebija u Sejahatnami spominje 700 bektašijskih tekija koje egzistiraju u Osmanlijskoj carevini. U 13. vijeku vijeku u jugoistočnoj Evropi i Albaniji djelovao je Sari Saltuk. Najstarije tekije koje pripadaju ovom redu su: Sari Saltuk na brdu kod Kruje, tekija Sinan-paša u Kanini kod Vlore, Kuzum Baba u Vlori, Frašer kod Permeta, Malind, Prišta, Tomor kod Skrapara, Melćan kod Turana blizu Korće, Kolonja, Tepelen, Durbali Sultan u Grčkoj, u Novom Pazaru, Đakovici, Mitrovici, Tetovu, Prizrenu, Kanatlarcima.[1] U 16. vijeku ovaj red je zabranjen, a njegovi sljedbenici su protjerivani. Danas se ovo učenje može pronaći na području Kosova i Albanije, koja se smatra centrom bektašijskog učenja.