Ionizirajuće zračenje
From Wikipedia, the free encyclopedia
Ionizujuće zračenje sastoji se od emitiranja subatomskih čestica ili elektromagnetnog talasa koji imaju dovoljno energije da ionizuju atome ili molekule, odvajanjem elektrona.[1] Čestice uglavnom putuju preko 1% brzine svetlosti, a elektromagnetni talasi su na visokoenergetskom dijelu elektromagnetnog spektra.
Gama i rendgenske zrake, kao i viši vakuum ultraljubičastog dijela elektromagnetnog spektra emitiraju ionizujuće zračenje, dok je niža energija ultraljubičasta, vidljiva svjetlost, gotovo sve vrste laserskog svjetla, infracrvenog, mikrotalasnog i radijskog imaju neionizirajuće zračenje. Granica između ionizujućeg i neionizujućeg zračenja u ultraljubičastom području nije oštro definirana, jer se različite molekule i atomi ioniziraju na različitim energijijama, između 10 elektronvolti (eV) i 33 eV.
Tipske ionizujuće subatomske čestice zbog radioaktivnog raspada uključuju alfa čestice, beta čestice i neutrone, a gotovo sve su dovoljno energične da mogu ionizirati. Sekundarne kosmičke čestice proizvedene nakon interakcije kosmičkih zraka sa Zemljinom atmosferom uključuju muone, mezone i pozitrone.[2][3] Kosmičke zrake mogu također proizvesti radioizotop na Zemlji (naprimer, ugljik-14), koji se pak raspadaju i emitiraju ionizujuće zračenje. Kosmički zraci i raspad radioaktivnih izotopa primarni su izvori prirodnog ionizujućeg zračenja na Zemlji, koji doprinose pozadinskom zračenju. Ionizujuće zračenje se također vještački generira, kao što su rendgenska cijev, akceleratori čestica i nuklearna fisija.
Ionizujuće zračenje nije moguće detektirati ljudskim čulima, pa se za njegovo otkrivanje i mjerenje moraju koristiti instrumenti poput Geigerovog brojača. Međutim, vrlo visoki intenziteti mogu proizvesti vidljivu svetlost kao što je Cherenkovovo zračenje. Ionizujuće zračenje koristi se u širokom spektru područja kao što su medicina, nuklearna energija, istraživanje i industrijska proizvodnja, ali predstavlja opasnost po zdravlje, ako se ne preduzmu odgovarajuće mjere protiv prekomjerne izloženosti. Izloženost ionizujućem zračenju uzrokuje oštećenje ćelija živog tkiva i u visokim akutnim dozama može rezultirati opekotinama zračenja i zračenjem i nižim dozama tokom dužeg vremena uzrok rak. .[4]