Miroslavljevo evanđelje
From Wikipedia, the free encyclopedia
Miroslavljevo evanđelje je evanđeljski tekst oblikovan prema liturgijskim čitanjima pravoslavlja. Poznato je da su ostali bosanski tekstovi ove vrste po pravilu četveroevanđelja. Pisano je za Miroslava, brata velikog župana Stefana Nemanje, kneza humskog za potrebe njegove zadužbine crkve Svetog Petra na Limu (današnje Bijelo Polje), potiče s kraja 12 vijeka, najvjerovatnije iz pretposljednje decenije (1180-1191).[1][2] Miroslavljev ktitorski natpis na zadužbini također svjedoči o razvoju pismenosti na prostoru Balkana.[3] Pojedini historičari smatraju da je knez Miroslav prethodno bio bogumil (pataren) jer je u to doba ovaj vjerski pokret bio veoma snažan, ali za ovu hipotezu ne postoje čvrsti dokazi.[3] Humski knez Miroslav bio je oženjen sestrom bosanskog bana Kulina. Po tipu to je puno izborno evanđelje - aprakos, što znači da ima čitanja za svaki dan, po Pashi, po Pedesetnici, po Novom ljetu, kao i praznična i prigodna čitanja.[2] Miroslavljev puni aprakos se razlikuje od ostalih južnoslavenskih i istočnoslavenskih (staroruskih) punih aprakosa što ga čini jedinstvenim, odnosno originalnim u odnosu na rasprostranjeniji tip mstislavsko-vukanovski puni aprakos.[2] Tekst se svrstava u najstariju slavensku redakciju, koja se odlikuje tačnošću, vjernošću prema originalu, jasnoćom, a u koju još spadaju Marijino, Asemanovo, Ostromirovo evanđelje, Savina knjiga, itd.[2] Evanđelje ima 181 list, tekst je pisan na bijelom, tankom pergamentu, u dva stupca, slovima ustavne ćirilice i ukrašen je sa oko trista stilizovanih minijatura i inicijala u boji i zlatu. Smatra se da je prenijeto na Svetu Goru, zajedno sa Vukanovim evanđeljem, u vrijeme osnivanja manastira Hilandar (oko 1198. godine), gdje su se nalazila do sredine (Vukanovo), odnosno do kraja 19. vijeka (Miroslavljevo). Miroslavljev (1180-1191) i Vukanov (1196-1202) evanđelistar spadaju u najstarije sačuvane knjige sa prostora Balkana, dok Marijin evanđelistar iz 11. vijeka, pisan glagoljicom, upućuje također na štokavsko govorno podneblje. Rukopis Miroslavljevog evanđelja nalazi se u Beogradu, u Narodnom muzeju, sem jednog lista koji se čuva u Nacionalnoj biblioteci Rusije u Sankt Peterburgu. Rukopis je zbog ratnih i kriznih događaja u 20. vijeku, a u odnosu na minuli manastirski period pretrpeo velika oštećenja, dok list koji se nalazi u Sankt Peterburgu danas važi za najbolje očuvan fragmenat od cijelog evanđelja. Smatra se da su ipak najveća oštećenja na rukopisu nastala u mirnodopsko vrijeme, od 1946. do 1966. godine, tokom njegovog nestručnog javnog izlaganja u staklenoj vitrini pod jakim sijaličnim svijetlom u Umjetničkom muzeju (danas Narodni muzej) koje je samo ubrzalo proces "isušivanja" pergamenta. Stanje rukopisa je tokom 1970-ih bilo naročito alarmantno da bi njegovo proglašenje za kulturno dobro od izuzetnog značaja 1979. godine presudno uticalo da se dve godine kasnije formira poseban novčani fond za restauraciju i konzervaciju evanđelja. Od juna 2005. godine Miroslavljevo evanđelje uvršteno je u UNESCO listu "Pamćenje svijeta" (engleski Memory of The World), na kojoj je za sada samo 120 dokumenata od izuzetnog i univerzalnog značaja.[4] Od 2009. godine Miroslavljevo evanđelje uvršćeno je u ″Svjetsku digitalnu biblioteku″ UNESCO-a (engleski World Digital Library)[5]