Britanska monarhija
From Wikipedia, the free encyclopedia
Britanska monarhija odnosi se na ustavnu monarhiju Ujedinjenog Kraljevstva i njegovih prekomorskih posjeda. Trenutačni monarh je kralj Karlo III., koji je stupio na prijestolje nakon smrti svoje majke, kraljice Elizabete II., 8. rujna 2022. godine.
Ovaj članak ili dio članka sadrži zastarjele podatke. (Rasprava) Nadopunite članak novijim podacima i uklonite ovaj predložak. |
Na ovom članku treba pravilno napisati imena inozemnih monarha i plemstva. Članak treba preurediti u skladu s gramatičkim i/ili pravopisnim pravilima standardnoga hrvatskog jezika. |
Ovaj članak ili dio članka, djelomično ili uopće nije preveden sa srpskog jezika. (Rasprava) Pomozite u prijevodu vodeći računa o stilu i pravopisu. Izvornik se možda nalazi na popisu drugih jezika. |
Monarh i njegova bliska obitelj obavljaju različite službene, ceremonijalne i diplomatske dužnosti. Kako je britanska monarhija ustavna, monarh je neutralan u odnosu na politiku. Među dužnostima monarha je dodjeljivanje odličja i imenovanje predsjednika Vlade, a također obavlja i dužnost vrhovnog zapovjednika britanskih oružanih snaga. Premda teoretski britanski monarh, putem kraljevskog prerogativa, i dalje posjeduje vrhovnu izvršnu vlast, on tu vlast vrši samo u skladu sa zakonima usvojenim u parlamentu i uz ograničenja koja nameću ustavne konvencije i presedani. Osobne pričuvne ovlasti monarha obično se mogu rabiti samo u slučaju ozbiljne izvanredne situacije ili ustavne krize.
Britanska monarhija vuče podrijetlo iz malih kraljevstava koja su se u ranom srednjem vijeku razvila u Škotskoj i anglosaksonskoj Engleskoj, koja su se do 10. stoljeća ujedinila u jedno englesko i jedno škotsko kraljevstvo. Godine 1066. posljednji okrunjeni anglosaksonski monarh, Harold II., poražen je i ubijen u Bici kod Hastingsa tijekom normanskog osvajanja Engleske, nakon čega je engleska monarhija prešla u ruke pobjedničkog vođe Normana, Vilima Osvajača i njegovih nasljednika.
U 13. stoljeću Wales je kao kneževina postao klijentska država engleskog kraljevstva, dok je Magna Carta započela proces smanjivanja političkih moći engleskog vladara.
Od 1603., kad je škotski kralj James VI. naslijedio englesko prijestolje kao James I., engleskim i škotskim kraljevstvom vladao je isti monarh. Od 1649. do 1660. tradiciju monarhijskog poretka prekinuo je republikanski Engleski Commonwealth, ustanovljen nakon tzv. rata triju kraljevina. Zakon o naslijeđu 1701., koji je i danas na snazi, uskratio je rimokatolicima i onima koji s njima stupe u brak pravo naslijediti englesko prijestolje. Godine 1707., usvajanjem Zakona o uniji, englesko i škotsko kraljevstvo ujedinili su se u Kraljevstvo Velike Britanije, kojem se 1801. priključilo Irsko Kraljevstvo, čime je stvoreno Ujedinjeno Kraljevstvo Velike Britanije i Irske. Britanski je monarh postao šef države golemog Britanskog Carstva, koje je na svom vrhuncu 1921. obuhvaćalo četvrtinu planeta Zemlje.
Tijekom 1920-ih godina pet šestina ozemlja Irske odvojilo se od Ujedinjenog Kraljevstva i postalo posebna Irska Slobodna Država, a Balfurova deklaracija 1926. priznala je evoluciju dominiona Britanskog Carstva u zasebne, samoupravne države u okviru Commonwealtha. Nakon Drugog svjetskog rata najveći broj britanskih kolonija i teritorija stekao je neovisnost, čime je nestalo i Britanskog Carstva. Đuro VI. i njegova nasljednica, Elizabeta II., ponijeli su naslov poglavara Commonwealtha, što je simbol slobodnog udruživanja njegovih članica kao neovisnih država.
Ujedinjeno Kraljevstvo Velike Britanije i Sjeverne Irske i petnaest drugih komonveltskih kraljevstava priznaju istu osobu za svog šefa države. Premda se termini "britanska monarhija" i "britanski monarh" i danas često koriste da bi se označili različiti položaji ove osobe i institucije koju ona predstavlja, ipak je svaka od tih šesnaest država neovisna i samostalna u odnosu na ostale, a monarh u svakoj od njih nosi poseban naslov i ima posebna zaduženja.