Srpska ćirilica
prilagodba ćirilice za srpski jezik / From Wikipedia, the free encyclopedia
Srpska ćirilica (српска ћирилица) prilagodba je ćirilice za srpski jezik koju je 1818. uobličio srpski lingvist Vuk Karadžić. Predstavlja jedan od dva alfabeta koja se rabe za pisanje standardnog suvremenog srpskog, bošnjačkog i crnogorskog jezika; drugi alfabet koji se rabi je gajica (Gajeva latinica).
Karadžić je srpsku ćirilicu zasnovao na prethodnom slavenosrpskom pismu uz poštovanje načela „piši kao što govoriš, čitaj kako je napisano”. Uklonio je zastarjela slova i slova koja predstavljaju jotirane samoglasnike i umjesto njih uveo slovo J iz latinice. Također je dodao nekoliko slova za suglasnike svojstvene srpskoj fonologiji. U istom su razdoblju hrvatski jezikoslovci predvođeni Ljudevitom Gajem po istom načelu prilagodili latinicu, koja se rabila u zapadnim južnoslavenskim područjima. Kao rezultat ovog zajedničkog napora ćirilica i latinica za srpskohrvatski jezik imaju potpunu podudarnost (jedan-na-jedan), a latinični digrafi Lj, Nj i Dž računaju se kao jedno slovo.
Vukova ćirilica službeno je usvojena u Srbiji 1868. i bila je u isključivoj upotrebi u zemlji do međuratnog razdoblja. Oba su pisma bila suslužbena u Kraljevini Jugoslaviji, a kasnije i u Socijalističkoj Federativnoj Republici Jugoslaviji. Zbog zajedničkog kulturnog područja Gajeva je latinica od tada postepeno usvajana u Srbiji, a oba se pisma rabe pri pisanju u suvremenom standardnom srpskom, crnogorskom i bošnjačkom jeziku; hrvatski rabi samo latinicu. U Srbiji se ćirilica smatra tradicionalnijom i ima službeni status (u Ustavu je označena „službenim pismom”, u usporedbi s latinicom koja ima status „pisma u službenoj upotrebi” označenog aktom niže razine, za nacionalne manjine). Ćirilica je također, s latinicom, službeno pismo u Bosni i Hercegovini i Crnoj Gori.
Srpsku su ćirilicu Krste Misirkov i Venko Markovski upotrijebili kao osnovu za makedonsku ćirilicu.