Šestojanuarska diktatura
From Wikipedia, the free encyclopedia
Šestojanuarska diktatura (ili šestosiječanjska diktatura) je višegodišnji period diktature u Kraljevini Jugoslaviji koji je započeo 6. 1. 1929. godine, kada je kralj Aleksandar I Karađorđević raspustio Narodnu skupštinu[1], zabranio rad svih političkih stranaka[1] i sindikata, političke skupove, uveo cenzuru, proglasio ideologiju „integralnog jugoslavenstva“ i državi promenio ime u Kraljevina Jugoslavija.
Jedini otpor diktaturi došao je od Komunističke partije Jugoslavije, koja je pozvala narod na oružani otpor, koji je krvavo ugušen od policije.[2]
Otvorena diktatura je formalno ukinuta donošenjem Oktroisanog ustava 3. septembra 1931. godine, kojim je dozvoljena samo režimska Jugoslovenska nacionalna stranka, pod vođstvom nosioca diktature generala Petra Živkovića. Međutim, tek nakon Marsejskog atentata na kralja Aleksandra 1934. godine, dozvoljen je rad strankama i raspisani su novi izbori 1935. godine, čime je diktatura faktički okončana.
Nitko nije bio zadovoljan nemetnutim promenama, pa ni srpski politicari, kojima su kraljevskim pučem potkresana krila.[3] Bosanski muslimani bili su duboko nezadovoljni, jer su u svakoj od četiri novouspostavljene banovine bili u manjini, a muslimanskim službenicima dodijeljeni su najniži položaji. Ipak, diktatura je najviše ogorčila Hrvate. Najradikalniji hrvatski političar Ante Pavelić emigrirao je i počeo, uz Mussolinijevu potporu, organizirati ustaški pokret koji ce se boriti za nezavisnost Hrvatske.[4] Vođa glavne hrvatske stranke Vladko Maček (nasljednik ubijenog Stjepana Radića) izdao je u studenom 1932. "rezoluciju" u kojoj je zatražio povratak demokracije i okončanje srpske hegemonije. Nakon toga su slicne izjave dali Anton Korošec u Sloveniji i Mehmed Spaho u Bosni, pa su sva trojica bili uhićeni. Slovenski i muslimanski voda uskoro su pušteni, ali je Maček osuden na tri godine zatvora.[5][6]
Tek nakon ubistva kralja Aleksandra, novi regent, knez Pavle, pustio je Mačeka iz zatvora, raspisao 1935. godine nove izbore i povjerio srpskom političaru Milanu Stojadinoviću da sastavi kompromisnu vladu, u koju je ukljucio Korošca i Spahu.[3]