Albanska književnost
From Wikipedia, the free encyclopedia
Albanska književnost (alb. ) započinje u srednjem vijeku i obuhvaća književne tekstove i djela napisana na albanskom jeziku. Može se odnositi kako na književnost koju su napisali Albanci iz Albanije, tako i na književnost Albanaca na Kosovu i pripadnika albanske dijaspore, posebno u Italiji. Albanski jezik čini posebnu granu unutar indoeuropske jezične porodice, sa kojim nijedan drugi jezik nije usko povezan. Porijeklo albanskog jezika nije u potpunosti poznato, premda postoje teorije prema kojima on predstavlja nasljednika drevnog ilirskog jezika.[1]
U anonimnom spisu Dictionarium ad passagium iz 1332. godine, koji se pripisuje nadbiskupu Antivarija Vilimu Adamu ili pak francuskom nadbiskupu i hodočasniku Brokardu Monaku (Brocardus Monacus), navodi se da Albanci koriste latinična slova u svojim knjigama, iako se njihov jezik prilično razlikuje od latinskog.[2]
Najstariji sačuvani dokument napisan na albanskom, uz neke novozavjetne stihove iz 15. stoljeća, jest Slovo krštenja (Formula e pagëzimit), koje se sastoji tek od jedne proširene rečenice i koje je 1462. godine na gegijskom dijalektu zabilježio Pal Engjëlli (Pavao Enđeli), biskup Drača i savjetnik vojskovođe Skenderbega.[3][4] Premda ima nekih naznaka da se albanska književnost stvarala u feudalnim krugovima tijekom Albanske kraljevine (Regnum Albaniae) za vrijeme vladavine Karla I Anžuvinskog (1272–1286), nije sačuvano ništa od svega za što se može pretpostaviti da je na albanskom jeziku nastalo u srednjovjekovnom razdoblju, sve do sredine 15. stoljeća.[4]