Građanski rat u Siriji
From Wikipedia, the free encyclopedia
Sirijski građanski rat (arapski: الحرب الأهلية السورية) ili Sirijska kriza (arapski: الأزمة السورية) je trenutni oružani sukob koji se od proljeća 2011. vodi u Siriji, okvirno između snaga vlade predsjednika Bašara al-Asada na jednoj i više skupina pobunjenika na drugoj strani. Ubrzo nakon njegovog izbijanja, u rat su se umiješale sve regionalne sile (Iran, Izrael, Saudijska Arabija i Turska), evropske velesile (Francuska, Njemačka i Ujedinjeno Kraljevstvo), te Sjedinjene Države i Rusija, zbog čega je poprimio dimenziju posredničkog sukoba. Dvije glavne međunarodne frakcije su provladina na čelu s Moskvom i Teheranom, dok su na protivničkoj pobunjeničkoj strani zapadne i zaljevske zemlje. Uloga nekih drugih aktera, poput Katara, Turske, Iraka i Rožave, varirala je tokom rata ili je miješanog tipa.
Građanski rat u Siriji | ||||||||
---|---|---|---|---|---|---|---|---|
Vojna situacija u Siriji: Sirijska vlada Pobunjeničke snage Kurdi ISIL | ||||||||
| ||||||||
Sukobljene strane | ||||||||
Sirija Oružane snage Sirije: • Sirijska ratna mornarica • Sirijska ratna avijacija • Sirijska republikanska garda Šabiha Hezbolah[1] Vojna podrška: Iran[2][3] Rusija Politička podrška: Kina S. Koreja Libanon Irak Alžir Venezuela |
Sirijski pobunjenici
Ekonomska i vojna pomoć: |
Islamska Država u Iraku i Levantu[11][12][13]
Rožava - Kurdski Vrhovni Savet
Vojna pomoć:
| ||||||
Komandanti i vođe | ||||||||
Bašar el Asad Predsednik Sirije Vael Nader el Halki Premijer Rijad Farid Hidžab Premijer (23. jun 2012. - 6. avgust 2012.)[20] Fad Jasim el Frej Ministar odbrane Davud Radžiha † Ministar odbrane (avgust 2011. - jul 2012.) Ali Abdalah Ajub Načelnik generalštaba Maher el Asad Komandant Republikanske garde Sirije Aser Šavkat † Zamenik ministra odbrane (septembar 2011. - jul 2012.) Ali Mamluk Ministar za nacionalnu bezbednost Rustum Gazaleh Uprava političke bezbednosti Muhamed el Šar ministar unutrašnjih poslova Valid Mualem Ministar spoljnih poslova Hišam Bahtijar † Šef obaveštajne službe (do jula 2012.) Hasan Turkmani † zamenik predsednika (do jula 2012.) Kasem Sulejmani komandant Kodsa |
Abdul Baset Sejda Predsednik sirijskog nacionalnog veća Burhan Galjun Bivši predsednik SNV (avgust 2011. - jun 2012.) Rijad el Asad Komandant Slobodne armije Sirije Mustafa al-Šeik Komandant Visokog vojnog saveta Slobodne armije Sirije Ahmed Hidžazi Načelnik generalštaba Slobodne armije Sirije Ali el Bajanouini Vođa Muslimanskog bratstva Haitam el Maleh Vođa saveta poverenika revolucije Abdul Razak Tlas Komandant bataljona Faruk Abdul Halim Kadam Zamenik predsednika Sirije (mart 1984. - jun 2005.) Magdi el Harati Komandant Livaa el Uma[21] |
Abu Bakr el Bagdadi
Salih Muslim | ||||||
Snage | ||||||||
Oružane snage Sirije (na vrhuncu moći) 110.000[22] Šabiha(milicija) 10.000 oko 11000 oklopnih vozila preko 4800 artiljerijskih oruđa 1130 samohotki 500 VRL preko 4200 PVO sistema oko 750 aviona oko 210 helikoptera |
Slobodna sirijska armija 50.000 [23] |
Kurdske milicije 35,000 [24] |
Uzroci sukoba su višestruki i dijele se na interne i eksterne. Unutrašnji uključuju političke, ideološke i etničko-vjerske podjele, ekonomske i društvene probleme, a vanjski su val Arapskog proljeća, snabdijevanje pobunjenika oružjem i opremom, te prelijevanje sukoba iz susjednog Iraka. Ključan uzrok izbijanja oružanog krvoprolića predmetom je oprečnih i pojednostavljenih tumačenja dva sukobljena tabora. Pobunjenički odnosno zapadni tvrdi da se radi o reakciji na vojno-policijsko gušenje mirnih prosvjeda, autoritativnu vlast i kršenje ljudskih prava. Kritičari ovih interpretacija ističu da su se među pobunjenicima ponajviše profilirale radikalne sunitsko-islamističke i takfirijske frakcije, daleke od demokratskih načela, te da se velik broj demonstranata nakon izbijanja krvoprolića zapravo priključio vladinoj strani. S druge strane, službeni Damask sa saveznicima inzistira da je oružana pobuna potaknuta i orkestrirana izvana, što je isto kritizirano uz opaske da pobunjenici nisu mogli brzo i lako zauzeti brojne urbane centre bez potpore lokalnog stanovništva. Na globalnom planu, najviše se ističe geostrateški položaj Sirije kao mediteranske saveznice istočnjačkih sila, karike u planiranim energetskim projektima, te njen odnos prema regionalnim silama.
Početne vojne operacije od 2011. vođene su između vladine Sirijske arapske armije i formacija tzv. Slobodne sirijske armije, s bazama u susjednim državama. Glavna pobunjenička žarišta bila su područja oko Homsa, Hame i Damaska u unutrašnjosti zemlje, tradicionalno naklonjenih Muslimanskom bratstvu, odnosno granične zone uz Tursku, Izrael i Jordan, država iz kojih su dobivali direktnu pomoć. Godine 2013. dolazi do raskola među pobunjenicima i primat preuzimaju salafističke grupe udružene u Islamski front, dok se istovremeno na sjeveru zemlje formira etnički kurdska autonomija Rožava. Godine 2014. dolazi do saveza salafističko-džihadističkih sirijskih i iračkih grupa koje uspostavljaju Islamsku Državu Iraka i Levanta (ISIL) i brzo zauzimaju velika, ali slabo naseljena područja istočne Sirije i zapadnog Iraka. Iste godine intervenciju protiv ove grupe započinju SAD sa saveznicima, uz odobrenje službenog Bagdada odnosno protivljenje Damaska. Relativnu pat-poziciju na terenu 2015. mijenja ruska intervencija i tokom sljedeće tri godine ISIL biva poražen, vladine snage vraćaju većinu teritorija, a istočno od Eufrata kontrolu preuzima Rožava uz pomoć zapadnih saveznika.
Sirijski građanski rat imao je dalekosežne lokalne i međunarodne posljedice. Jedan je od najdužih i najsmrtonosnijih ratova 21. vijeka, s više stotina hiljada poginulih, ranjenih i raseljenih. Šteta prouzročena ratnim razaranjima broji se u stotinama milijardi USD, teško su stradali brojni gradovi, a došlo je i do kulturocida odnosno uništavanja drevne i islamske kulturne baštine, naročito u Palmiri i Alepu. Rat je doveo do velikih regionalnih i globalnih tenzija hladnoratovskog tipa, prouzročio je izbjegličko-migrantsku krizu u Evropi, te seriju terorističkih napada po zapadnoevropskim, ruskim, iranskim i turskim gradovima.