Komora sa mehurićima
From Wikipedia, the free encyclopedia
Komora sa mehurićima je danas prevezićena tehnologija za detekciju čestica. Predstavlja sud ispunjen pregrejanom (naglo zagrejana iznad temperature ključanja, tako da se ne pojave mehurići osim ako nisu spolja izazvani) prozirnom tečnošću (najčešće tečnim vodonikom) koja se koristi da se detektuju naelektrisane čestice koje se kreću kroz nju (pošto je tečnost pregrejana, to prolazak čestica izaziva pojavu mehurića, odnosno ključanja). Izumeo ju je 1952-e Donald A. Glejzser,[1] i za nju je 1960-e godine dobio Nobelovu nagradu za fiziku.[2] Kružila je priča da je Glejzer bio inspirisan mehurićima piva da napravi prvu komoru, što je on porekao, ali je i istakao da je pivo bilo korišćeno u ranim prototipima.[3]
Maglene komore rade na istom principu kao i komore sa mehurićima, ali se baziraju na prezasićenoj pari umesto pregrejanoj tečosti. Danas su komore sa mehurićima uglavnom zamenjene žičanim, i varničnim komorama. Istorijski značajne komore su Velika Evropska komora sa mehurićima (BEBC) i CERN-ova Gargamela.