Vanćelijska tečnost
From Wikipedia, the free encyclopedia
Vanćelijska tečnost (eng. Extracelular fluid: ECF) – ili ekstracelularna tečnost i zapremina vanćelijske tečnosti – obično je termin koji označava sve telesne tečnosti izvan ćelija. Ostatak se zove intračelijska tečnost (ICF). ECF i ICF su dve glavne komponente telesnih tečnosti.[1][1][2][3][4]
Kod nekih životinja, uključujući sisare, ECF se mogu podeliti u dva glavna potkompartmenta, intersticijska tečnost i krvna plazma, koje čine najmanje 97% sadržaja. Vanćelijska tečnost sadrži i transćelijsku tečnost, koja je zastupljena sa oko 2,5%. Ona takođe uključuje bešćelijski dio limfe prema samoj logici definicije, iako se u raspravama o ECF limfa obično tretira kao zanemarljiva ili implicitno je trpaju zajedno sa intersticijalnim tečnosti. Jedan od načina gledanja na ECF je da ima "dve komponente, plazmatsku i limfnu kao sistem za isporuku i intersticijsku tečnost za razmenu rastvora.[5] Kod ljudi, normalna koncentracija glukoze u vanćelijskoj tečnosti je regulisana homeostazom i iznosi oko 5 mM, a pH je stabilno odrežen puferskim rastvorom na oko 7,4. Obim ECF je obično 15 L, od kojih je 12 L intersticijska tečnost, a 3 L je plazma. Intersticijska tečnost čini 16% telesne težine osobe, a krvna plazma 4%.