Makedonska umjetnost (bizantijska)
From Wikipedia, the free encyclopedia
Makedonska umjetnost (poznata i kao Makedonska renesansa) bio je period u Bizantijskoj umjetnosti koji je počeo 867. godine sa vladavinom cara Bazilija I iz makedonske dinastije. On je pokrenuo umjetničku renesansu manje-više uporedivu s onom koja se dogodila kasnije u zapadnim zemljama, ali ograničenu na glavni grad i nekoliko velikih provincijskih gradova. Ovaj umjetnički period uslijedio je nakon ukidanja zabrane slikanja ikona (Bizantijski ikonoklazam) i trajao je do pada dinastije sredinom 11. vijeka. Podudario se sa Otonskom renesansom u Zapadnoj Evropi. Kasnije, u 9. i 10. vijeku, vojna situacija Bizantijskog Carstva se poboljšala. Na akademskom nivou, vladajuća dinastija predstavila je novu eru obrazovanja i učenja, a uvećani su i napori u očuvanju drevnih tekstova. Umjetnost prikazivanja hrišćanskih svetaca ponovo je bila dozvoljena unutar carstva. Klasično grčko-rimsko nasljeđe Bizantije bilo je od središnjeg značaja za pisce i umjetnike iz tog doba. Bizantijski učenjaci, ponajviše Lav Matematičar, čitali su naučna i filozofska djela starih Grka i proširivali ih, a kao posljedica svega ovoga došlo je do preporoda u slikarstvu i arhitekturi.[1][2]