Dugi rep
From Wikipedia, the free encyclopedia
Dugi rep odnosi se na statističko svojstvo prema kojem se na repu distribucije vjerojatnosti nalazi veći udio populacije nego što je to slučaj kod normalne odnosno Gaussove distribucije. Pojam je nedavno dobio na popularnosti kao koncept maloprodaje strateški usmjeren na "niše": veliki broj jedinstvenih artikala prodaje se u relativno malim količinama, uobičajeno kao nadopuna prodaji malobrojnih ali vrlo popularnih artikala (hitova) u velikim količinama. Dugi rep popularizirao je u listopadu 2004. Chris Anderson u svojem članku objavljenom u časopisu Wired, u kojem je spomenuo Amazon.com i Netflix kao primjere poduzeća koja primjenjuju ovu strategiju.[1][2] Anderson je koncept razradio u svojoj knjizi Dugi rep – Zašto je budućnost poslovanja u tome da se proda više stvari, a ne primjeraka? (hrvatsko izdanje: ISBN 978-953-222-314-9).[3] Naslov izvornika je The Long Tail: Why the Future of Business is Selling Less of More, ISBN 1-4013-0237-8, a inicijalno je objavljen 2006. godine.
Troškovi distribucije i skladištenja zaliha poduzeća koja uspješno primjenjuju ovu strategiju omogućavaju im ostvarivanje značajne dobiti na temelju prodaje malog obujma artikala koje je inače teško pronaći velikom broju klijenata, umjesto puke prodaje velikih količina popularnih artikala (hitova). Ukupna prodaja tog velikog broja artikala koji nisu hitovi naziva se "dugi rep".
Uz veliki izbor, veliku populaciju potrošača i zanemarive troškove skladištenja i distribucije, izbor i potrošačke navike populacije rezultiraju krivuljom distribucije zakona moći, odnosno Paretovom distribucijom. Takva krivulja sugerira da će tržište s velikom slobodom izbora stvoriti određeni stupanj nejednakosti favorizirajući gornjih 20% artikala ("hitovi" ili "glava krivulje") na štetu preostalih 80% ("promašaji" ili "dugi rep krivulje").[4] Ovo je u teoriji poznato kao Paretov princip, odnosno kao pravilo "80/20".
Koncept dugog repa našao je plodno tlo za primjenu, istraživanje i eksperimentiranje, te se koristi u internetskom poslovanju, masovnim medijima, mikrofinanciranju, mehanizmima društvenih mreža (npr. crowdsourcing, crowdcasting, peer to peer), ekonomskim modelima i marketingu.
Distribuciju frekvencije s dugim repom statističari proučavaju najkasnije od 1946.[5] Pojam se također dugi niz godina koristio u poslovanju osiguravajućih društava.[1]