Komora na mjehuriće
From Wikipedia, the free encyclopedia
Komora na mjehuriće ili komora s mjehurićima je detektor ionizirajućega zračenja u kojem se promatraju mjehurići nastali djelovanjem zračenja na tekućinu u komori. Njezin se rad temelji na pojavi mjehurića plina u pregrijanoj tekućini duž staze kojom su prošle čestice ili elektromagnetski val. Prema svojstvima tako nastalog traga mogu se odrediti osnovni parametri promatranoga zračenja. Izumio ju je D. Glaser 1952.[1]
Komora na mjehuriće je mjerni instrument kojim se prate tragovi ionizirajućeg zračenja (alfa-čestice, beta-čestice i općenito sve elementarne čestice te gama zrake i rendgenske zrake), a sastoji se od komore u kojoj je prozirna pregrijana tekućina u kojoj ioni stvoreni prolaskom ionizirajuće čestice omogućuju stvaranje mjehurića bilježeći na taj način stazu čestice. Komora na mjehuriće radi vrlo slično kao maglena komora, s tom razlikom da se njen rad zasniva na superzasićenoj tekućini, dok se kod maglene komore rad zasniva na superzasićenoj pari.[2]