Pjotr Leonidovič Kapica
From Wikipedia, the free encyclopedia
Pjotr Leonidovič Kapica (Kronštadt, 8. srpnja 1894. – Moskva, 8. travnja 1984.), ruski fizičar. Od 1921. do 1934. radio s Ernestom Rutherfordom na Sveučilištu Cambridge. Od 1935. ravnatelj Instituta za fiziku Sovjetske akademije znanosti u Moskvi, od 1955. upravljao programom umjetnih Zemljinih satelita. Znanstveni rad započeo ispitivanjem inercije elektrona i svojstava radioaktivnoga zračenja. Najpoznatiji su mu radovi s područja magnetizma i fizike niskih temperatura. Ustanovio da električni otpor polikristalnih metalnih uzoraka u jakom magnetskom polju raste linearno s jakošću polja (Kapicin zakon, 1929.). Razvio je metode za stvaranje ekstremno jakih magnetskih polja (1924.), te ukapljivanje helija (1934.) i kisika (1939.) u industrijskim razmjerima. Otkrio je suprafluidnost (supratekućina, 1938.), uočio temperaturni skok koji se pojavljuje na granici metala preko kojega se toplina predaje suprafluidnomu heliju (Kapicin temperaturni skok, 1941). Nakon 1945. bavio se i nuklearnom fizikom. Godine 1978. dobio je, zajedno s A. A. Penziasom i R. W. Wilsonom, Nobelovu nagradu za fiziku.[1]
Pjotr Leonidovič Kapica | |
| |
Rođenje | 8. srpnja 1894. Kronštadt, Rusija |
---|---|
Smrt | 8. travnja 1984. Moskva, Rusija |
Državljanstvo | Rus |
Polje | Fizika |
Institucija | Sveučilište Cambridge, Institut za fiziku Sovjetske akademije znanosti u Moskvi |
Alma mater | Moskovsko državno sveučilište Lomonosov Ruska akademija znanosti |
Istaknuti studenti | David Shoenberg |
Poznat po | Niskotemperaturna fizika, Supratekućina, Kapicin zakon, Kapicin temperaturni skok |
Istaknute nagrade | Nobelova nagrada za fiziku 1978. |
Portal o životopisima |