Pokret za neovisnost Katalonije
From Wikipedia, the free encyclopedia
U Kataloniji su povijesno ukorijenjene snažne separatističke težnje,[1] te ideja o Kataloniji kao neovisnoj državi ima predanu potporu znatnog dijela stanovništva.
Dana 23. siječnja 2013. godine, Parlament Katalonije je prihvatio - s 85 glasova "za", 41 "protiv" i uz dva odsutna zastupnika - Deklaraciju o suverenitetu i pravu na odlučivanje katalonskog naroda. U Deklaraciji se navodi da "Narod Katalonije ima - s osnova demokratskog legitimiteta - karakter suverenog političkog i legalnog entiteta." Dana 12. lipnja 2013. god. Ustavni sud Španjolske je tu deklaraciju proglasio neustavnom.[2][3]
Odmah nakon objave rezulata regionalnih izbora (za Parlament Katalonije) krajem studenog 2013. godine, na kojem su stranke što se zalažu za neovisnost Katalonije odnijele vrlo uvjerljivu pobjedu, najavljen je referendum za neovisnost
Predsjednik Katalonskog generaliteta Arturo Mas je u 20. prosinca 2013. godine službeno izvijestio 45 država o namjeri da se u Kataloniji 9. studenog 2014. godine održi referendum o neovisnosti. Referendumska pitanja bi trebala biti "Hoćete li da Katalonija postane država", te - ako se glasač odluči tako glasovati - "Hoćete li da Država bude neovisna".[4] Katalonsko vodstvo se poziva na činjenicu da su na regionalnim izborima održanima u Kataloniji 25. studenog 2012. godine stranke s otvoreno separatističkim programima osvojile 79% mjesta u regionalnom parlamentu (107 od ukupno 135 poslanika), te na istraživanja katalonske javnosti prema kojima neovisnost od Španjolske želi 82% građana.
Predsjednik Vlade Španjolske Mariano Rajoy je već i prije nego što se Arturo Mas obratio međunarodnoj zajednici s najavom referenduma o neovisnosti Katalonije najavio da Španjolska neće dopustiti održavanje referenduma.[5] Vlada Španjolske koristi svoj utjecaj u Europskoj uniji da uvjerljivo prijeti kako bi Katalonija - ili bilo koja druga zemlja koja bi se odcijepila od neke zemlje-članice EU - bila u slučaju secesije isključena iz EU.[6]
Nakon što je Ustavni sud Španjoske u listopadu 2014. god. privremeno zabranio održavanje referenduma dok se ne donese konačna ustavnosudska odluka o njegovoj dopuštenosti, Arturo Mas je objavio da će se na zakazani datum 9. studenoga ipak održati pravno neobvezujuća konzultacija, koja bi se tehnički održala na isti način kao i planirani referendum - uz glasačka mjesta s glasačkim listićima i kutijama.[7] Vlada u Madridu poduzima pravne mjere da se održavanje i takve konzultacije spriječi.[8]
Na referendum, koji je održan kao "konzultativni", tj. takav koji nije pravno obvezujući, izašlo je oko 37% katalonskih birača - njih oko 2,3 milijuna. Od birača koji su izašli na referendum, 80,76 posto je odgovorilo pozitivno na oba referendumska pitanja: "Želite li da Katalonija postane država?" i "Ako to želite, želite li da ta država postane neovisna?" Daljnjih 10,07 posto odgovorilo je pozitivno na pitanje o državnosti Katalonije, ali se izrazilo protiv prijedloga da Katalonija postane neovisna od Španjolske.[9][10]
Nakon što je državno odvjetništvo u Kataloniji odbilo pokrenuti kazneni progon protiv predsjednika Artura Masa, postupak protiv A. Masa i njegovih najbližih suradnika su pokrenuli državni odvjetnici u Madridu.[11]
U napetoj situaciji nakon referenduma, Arturo Mas pokušava čvršće konsolidirati političke snage koje podupiru neovisnost Katalonije, što ne ide bez poteškoća.[12]
Katalonski nacionalisti se u svojim nastojanjima povezuju sa sličnim separatističkim pokretima u Europi: pri tome rado prikazuju srodnost sa separatizmima u Škotskoj, Flandriji i Bretanji - ali upadljivo izbjegavaju asocijacije s Baskijom, Sjevernom Irskom i Korzikom, gdje su separatizmi u razdoblju nakon II. svjetskog rata iskazivani također i terorističkim akcijama.[13]