El-Endelus
From Wikipedia, the free encyclopedia
El-Andaluz (arapski: الأنْدَلُس), poznat i kao Muslimanska Španija, bila je srednjovjekovna muslimanska teritorija i kulturno područje koje je tokom svog ranog periodu zauzimalo najveći dio Pirinejskog poluostrva, odnosno većinske dijelove današnjeg Portugala i Španije. Tokom svog teritorijalnog vrhunca, El-Andaluz je zauzimao sjeverozapadni dio Iberijskog poluostrva i dio današnje južne Francuske Septimanije (8. vijek) i gotovo tokom stoljeća (9. i 10. vijek) proširio svoju kontrolu s Fraxineta preko alpskih prolaza koji povezuju Italiju sa ostatkom Zapadne Evrope.[1][2][3] Termin se uglavnom koristi za označavanje dijelova poluostrva kojim su upravljali muslimani tokom različitog perioda između 711. i 1492. godine iako su se granice El-Andaluza stalno mijenjale kako je uticaj kršćanske Rekonkviste[4][5][6] rastao a područje koje su muslimani kontrolisali postepeno smanjivao do područja na jugu poluostrva tj. današnje Andaluzije a na kraju i do površina na kojoj se prostirao tadašnji Granadski emirat.
Nakon Emevijskog osvajanja Španije, El-Andaluz, tada je u najvećoj mjeri bio podijeljen na pet administrativnih jedinica, koje su u velikoj mjeri teritorijalno odgovara današnjoj Andaluziji, Portugalu i Galiciji, Kastilji i Leonu, Navari, Aragónu, Grofoviji Barceloni i Septimaniji. Kao politički domen, El-Andaluz je periodično mijenjao svoj status pa je tako činio jednu od provincija Emevijskog halifata, padom Emevija proglašen je Kordopskim emiratom (oko 750. do 929) koji je potom prerastao u Kordobski halifat (929–1031) i na kraju bio halifat kraljevskog Taifa.
Tokom vladavine muslimana ovim područjem došlo je višeg stepena kulturne razmjene i saradnje između muslimana i kršćana. Kršćani i Jevreji koji su živjeli u islamskoj državi i bili pod njenom zaštitom podvrgnuti su džizji, dok je država s druge strane istima osigurala unutrašnju autonomiju u prakticiranju svoje religije i ponudila isti nivo zaštite od strane muslimanskih vladara.[7]
Tokom perioda Kordopskog halifata, El-Andaluz je bio svjetionik učenja a grad Córdoba, najveći u Evropi postao je jedan od vodećih kulturnih i ekonomskih centara širom Mediteranskog bazena, Evrope i islamskog svijeta. El-Andaluz je bio izvor mnogih dostignuća koja su doprinjela razvoju i napretku islamske i zapadnjačke nauke, uključujući značajan napredak u oblastima trigonometrije (Džabir ibn Aflan), astronomije (el-Zarkali), medicinskih operacija (El-Zahravi), farmakologije (Ibn Zuhr), agronomije (Ibn Bassal i Ebu Kajr) i mnogih drugih polja ljudskog djelovanja. El-Andaluz je postao glavni obrazovni centar za Evropu i područja oko Sredozemnog mora, kao i kanal za kulturnu i naučnu razmjenu između islamskog i kršćanskog svijeta.