Džez ljestvice
From Wikipedia, the free encyclopedia
Džez ljestvica je bilo koja glazbena ljestvica koja se rabi u džezu, a mnoge od njih koriste se i u klasičnoj europskoj glazbi, osobito dijatonske, cjelostepene i oktatonske, te određeni modusi temeljeni na uzlaznom melodijskom molu. Sve su te ljestvice u svojim djelima rabili i neki od najpoznatijih europskih skladatelja kasnoga devetnaestog i ranoga dvadesetog stoljeća, primjerice Nikolaj Rimski-Korsakov, Claude Debussy, Maurice Ravel i Igor Stravinski, često čak i na način koji anticipira njihovo korištenje u džezu.[2] Neke džez ljestvice, poput t.zv. bebop ljestvica, uobičajenim tonovima dijatonske ljestvice dodaju i kromatske tonove. Veliku važnost u džezu imaju i pentatonske i blues ljestvice.
Jedna od važnih osobina džeza je i - kako ga glazbeni teoretičari zovu - "princip akordsko-ljestvične kompatibilnosti": riječ je o činjenici da određena akordska sekvenca ujedno generira sebi kompatibilnu ljestvicu. U klasičnoj harmoniji tipično je da akordi pripadaju istoj, odnosno određenoj ljestvici. Na primjer: harmonijska progresija akorda I-ii-V-I u C-duru rabi samo tonove C-durske ljestvice. U džezu pak harmonijska progresija četiri akorda može rabiti četiri različite ljestvice, često i kao rezultat alteriranja pojedinih tonova akorda. Tako džez glazbenik može, primjerice, u C-duru sniziti kvintu dominantnoga septakorda (četverozvuka na V. stupnju ljestvice), što u tom slučaju rezultira akordom g-h-des-f. Prilikom improvizacije se potom biraju ljestvice koje sadrže ta četiri tona: cjelostepena ljestvica na tonu g (g-a-h-cis-dis-f), oktatonska ljestvica na tonu g (g-as-b-h-cis-d-e-f), te modusi proistekli iz uzlaznoga melodijskog d- ili as-mola (g-a-h-cis-d-e-f ili g-as-b-ces-des-es-f). Svaku ljestvicu koja u ovom slučaju sadrži tonove akorda g-h-des-f smatra se njemu kompatibilnom. Spomenuta "akordsko-ljestvična kompatibilnost" čini temeljnu razliku u praksi između klasične i džez harmonije.
Izbjegavana nota naziv je za ton kakve džez ljestvice koji se u teoriji i praksi džez glazbe smatra odveć disonantnim da bi ga se sviralo u sklopu određenog akorda: stoga se takav ton (odnosno nota) ili izostavlja ili kromatski alterira.[3] Primjerice, u kakvom durskom akordu se kvartu i nonu najčešće izbjegava, ili ih se tretira kao prohodne tonove, ili ih se alterira.[4] Često su to mala sekunda (odnosno mala nona) iznad pojedinog tona[5] ili pak čista kvarta iznad temeljnoga tona akorda.[6]
- Razliku između klasične i neklasične harmonije najlakše je uočiti uspoređujući način na koji se tretiraju disonance. Klasični pristup sve neakordičke tonove, t.j. tonove koji ne pripadaju kakvom akordu tretira kao potencijalne disonance koje "traže" razriješenje. (...) Neklasična harmonija vas samo upućuje koje tonove u sklopu određene ljestvice treba izbjegavati (jer su uistinu disonantni), što pak znači da su svi drugi "u redu".[6]