Galičko-Volinjsko Kraljevstvo
From Wikipedia, the free encyclopedia
Galičko-Volinjsko Kraljevstvo (staroruski: Галицко-Волинскоє Королѣвство, latinski: Regnum Galiciæ et Lodomeriæ, ukrajinski: Галицько-Волинське князівство) predstavlja srednjovjekovnu ukrajinsku državu nastalu nakon napada Mongola na Kijevsku Rus'. Država je kroz povijest često imenovana i Kraljevstvom Rusi, Galičko-Volinjskom Rusi, Galičko-Volinjskom kneževinom ili prosto Galičko-Volinjskom državom. Termin Rus' ovdje označava srednjovjekovnu državu Ukrajinu.
|
Nakon konačnog raspada Kijevske Rusi, u 13. stoljeću službenog nasljednika prema izvornoj dinastiji predstavlja reformirana Galičko-Volinjska država (1199. – 1392.),[1] koja je ujedno obuhvatila i grad Kijev. Ona se na svom vrhuncu teritorijalno prostirala gotovo cijelom današnjom zapadnom Ukrajinom, južnim teritorijem Bjelorusije i istočnim dijelovima Poljske s političko-teritorijalnom kontrolom preko Moldavije do obala Crnog mora. Godine 1253. glavnim gradom kraljevstva je postao grad Lavov, kojeg je osnovao ukrajinski kralj Danilo Romanovič Galickij.
Galičko-Volinjska država ima poseban značaj za ukrajinsku povijest jer predstavlja jedini dio teritorija srednjovjekovne Kijevske Rusi, koji se nakon 12. stoljeća nikada nije našao u sklopu mongolske političke vladavine, čime je u velikoj mjeri očuvana izvorna srednjovjekovna staroruska kultura, uključujući i veći broj vrijednih spomenika iz tog razdoblja. Galičko-Volinjska država imala je tada presudnu ulogu u zaštiti kršćanske civilizacije zapadne Europe pred invazijom mongolskih nomada i njihovog stjecanja autoriteta u središnjoj Europi.