Infracrveno zračenje
From Wikipedia, the free encyclopedia
Infracrveno zračenje (lat. infra: ispod; kratica IR od eng. infrared) je elektromagnetsko zračenje valnih duljina približno između 0,8 μm i nekoliko stotina mikrometara. Otkrio ga je 1800. F. W. Herschel, zapazivši da u spektru Sunčeva zračenja, dobivenom s pomoću optičke prizme, najvišu temperaturu pokazuje područje koje se nastavlja na crveni dio vidljivoga spektra. Za ljudsko oko to je zračenje nevidljivo, ali se može osjetiti na koži kao osjećaj topline. Glavnina zračenja elektromagnetskih valova ljudskoga tijela je u infracrvenom području. Infracrveno zračenje nastaje kao posljedica sudara čestica pri pravocrtnom (translacijskome) gibanju, pri vibracijama kristalne rešetke čvrstih tijela kao i pri vibracijama i rotacijama kemijski vezanih atoma i atomskih skupina u molekulama organskih tvari i plinova, i to na svim temperaturama višima od apsolutne nule. Bogati su izvori takva zračenja sva užarena tijela (toplinsko zračenje), oko polovice Sunčeva zračenja emitira se u infracrvenome području.[1]
Infracrvene zrake zovu se također toplinske zrake. One donose toplinu sa Sunca i vrlo su važne za život na Zemlji. Za toplinske zrake vrijede isti osnovni zakoni optike, koji vrijede i za zrake obične svjetlosti. Neka tijela propuštaju toplinske zrake, a neka ih apsorbiraju. Tijela, koja propuštaju toplinske zrake ne mogu se od njih ugrijati i zovu se dijatermna. Tijela, koja pak ne propuštaju toplinske zrake, od njih se ugriju i zovu se atermna.[2]