Umireni čelik
From Wikipedia, the free encyclopedia
Umireni čelik ili dezoksidirani čelik nastaje kad se tekući čelik polagano hladi i prelazi u kruto stanje bez naglog razvijanja plinova u materijalu. Ovo se postiže pomoću dezoksidacijskih sredstava, kao što su silicij i aluminij, koji vezuju plinove stvarajući trosku. Ako se kao dezoksidacijsko sredstvo primjenjuje silicij dobiva se umireni čelik, a ako se upotrebljavaaluminij dobiva se dvostruko umireni čelik. Ovako se smanjuje mogućnost formiranja plinovitih mjehurića u čeliku, oko kojih se mogu koncentrirati nečistoće (kao. npr. sumpor), koje imaju štetni utjecaj na čelik pri valjanju i zavarivanju. Umireni čelik je namijenjen za zavarene konstrukcije i konstrukcije za koje se traži veća žilavost čelika, npr. za konstrukcije na temperaturi ispod -30°C, kao i za elemente izložene dinamičkim i cikličkim djelovanjima.[1]
Poluumiremi čelik nije potpuno dezoksidirao. Upotrebljava se za glavne nosive elemente u visokogradnji (nosače, rešetke, okvire i sl.).
Kod posebno umirenog čelika se osim mangana i silicija dodaje i silikokalcij (CaSi), kao i aluminij, koji veže preostali kisik u Al2O3 i dušik u AlN. Rezultat je čelik s vrlo niskim masenim udjelom nečistoća, velike žilavosti i male osjetljivosti na krhki lom. Također, sitne čestice AlN omogućuju postizanje sitnog kristalnog zrna.
Ako se skrućivanje u posudi (kokila) događa tako da čelik kipi, dobiva se čelik za koji se kaže da je neumiren. Ovaj čelik može se upotrebljavati za elemente koji se ne zavaruju. Tako npr. Thomasov postupak (taljenje čelika s velikim postotkom fosfora u pećima s dolomitnom oblogom) daje nizak postotak primjesa, no loš raspored, te se u sredini presjeka javlja neumirena zona (“jalova glava” se obično odstranjuje od ingota).[2]