Električni provodnik
From Wikipedia, the free encyclopedia
Električni vodič ili provodnik (lat. konduktor, od conduco - vodim[1]; u starijoj terminologiji elektronoša[2]) je električki vodljiva tvar, to jest tvar kroz koju električna struja može kontinuirano teći. Električnim vodičem se smatra tvar kojoj je električna provodnost veća od približno 107 S/m. Električna provodnost kovina temelji se na građi njihovih atoma, odnosno na lakoj pokretljivosti elektrona vanjske elektronske ljuske, koji se pod djelovanjem neke sile mogu usmjereno gibati. Bakar i aluminij koriste se najčešće kao materijali električnih vodiča, dok su srebro i zlato za to preskupi, ali se, uz druge kovine i slitine, upotrebljavaju za električne kontakte. U te se svrhe, posebno u obliku elektroda, koristi i ugljik (grafit), koji je električki vodljiv zbog svojih delokaliziranih, lakopokretljivih elektrona. Neke tvari (metali, slitine ili keramički oksidi), ohlađene na ekstremno niske temperature, izgube svoj električni otpor pa postanu idealni vodiči električne struje (supravodljivost). Elektroliti (otopine soli, kiseline, lužine), koji vode električnu struju zahvaljujući pokretljivosti svojih iona, se u užem smislu ne ubrajaju u električne vodiče.
Elektromagnetizam |
Ključne stavke |
Elektricitet • Magnetizam |
Elektrostatika |
Magnetostatika |
Elektrodinamika |
Vakuum • Lorentzova sila • EMS • Elektromagnetska indukcija • Faradayjev zakon • Lenzov zakon • Struja pomaka • Maxwellove jednačine • EM polje • Elektromagnetna radijacija • Liénard-Wiechertov potencijal • Maxwellov tenzor • Vrtložne struje |
Električna mreža |
Električna provodljivost • Električni otpor • Kapacitivnost • Induktivnost • Impedanca • Resonantne šupljine • Talasovod |
Kovarijantna formulacija |
Elektromagnetni tenzor • EM tenzor napon-energija • Četiri-tok • Elektromagnetni četiri-potencijal |
Električnim vodičem smatra se i tijelo građeno od električki vodljive tvari. To je ponajprije žica, najčešće od istoga materijala (homogeni vodič) ili od dvaju različitih materijala (kombinirani vodič), gola ili izolirana, uglavnom kružna presjeka, koja u okviru električnog voda služi za provođenje električne struje predviđenim putem. Osim žice, kao vodič služi i traka, šipka ili ploča, kao što je to na primjer u gromobranskoj zaštiti. U terminologiji elektroenergetskoga sustava, vodič je naziv za dio (komponentu) električnoga voda koja tijekom pogona trajno vodi struju opterećenja voda (fazni vodič u trofaznim vodovima izmjenične struje i polni vodič u vodovima istosmjerne struje). Materijali za električne vodiče uglavnom su tvrdovučeni bakar ili aluminij, te neke slitine na njihovoj osnovi. U prvom razdoblju razvoja javne elektrifikacije, za vodiče nadzemnih vodova za prijenos i razdiobu električne energije upotrebljavao se uglavnom bakar. Danas se najviše rabi sam aluminij ili se kombinira s čelikom, kako bi se vodič mehanički pojačao (aluminijsko-čelični vodič poznat kao alučel), odnosno katkada čvršća slitina aluminija (na primjer Aldrey). Za razliku od nadzemnih vodova, za vodiče podzemnih vodova (kabela) uzima se, osim aluminija, razmjerno često i bakar. Pune žice od mekanoga bakra (iznimno od aluminija) danas se upotrebljavaju za vodiče samo u unutrašnjim instalacijama zgrada, jer se mogu lako savijati, što je za te instalacije bitno. Vodiči položeni pod žbuku ili u beton u zgradama izolirani su uglavnom polimernim materijalima. Vodiči se nalaze u mnogim električnim uređajima, kao što su to žice namota električnih strojeva i transformatora, elektromagneta, prigušnica, služe kao cijevne i druge sabirnice u rasklopnim energetskim postrojenjima, vodiči su i kontaktne žice električnih željeznica, trolejbusa i tramvaja, pa čak i tramvajske tračnice. U telekomunikacijskim vodovima, vodiči se koriste za prijenos zvuka, slike i informacija na velike udaljenosti, a osnovna su komponenta i u signalnim instalacijskim mrežama. [3]