Luscije Lanuvin
From Wikipedia, the free encyclopedia
Luscije Lanuvin (lat. Luscius Lanuvinus, tj. iz Lanuvija[1]) bio je rimski komediograf s kraja 2. i početka 1. veka pne..
Pisao je palijate ugledajući se na Menandra, ali od njih nije ostalo ništa. Spominje se jedino da je adaptirao Mendandrovu Avet (Phasma) i komediju Blago (Thesaurus),[2] čiji je autor nepoznat, ali bi to opet mogao biti Menandar.[3] Volkacije Sedigit ga u svome desetočlanom kanonu najboljih rimskih komediografa stavlja na deveto mesto.
Bio je član "kolegija pisaca i glumaca" (collegium scribarum histrionumque),[4] staleškog udruženja osnovanog 207. pne., nakon što je Livije Andronik sastavio jednu himnu posvećenu boginji Junoni.
Luscije je poznat po tome što je stalno i žestoko kritikovao dela velikog komediografa Publija Terencija Afera, koji se od te kritike brani u prolozima svojih komedija. Terencije svoga kritičara nikada ne spominje po imenu, već ga naziva "zlonamernim" (malevolus) i "starim" (vetus) pesnikom,[5] ali Terencijev komentator Elije Donat nas obaveštava da se iza njega krije upravo Luscije Lunivin.[6]
Luscije iznosi optužbu da komedije koje se prikazuju pod Terencijevim imenom zapravo pišu njegovi zaštitnici, Publije Kornelije Scipion Emilijan i Gaj Lelije Sapiens, te da im istovremeno nedostaje komička snaga i ritam plautovskih palijata.[7]
Sledeći primer Cecilija Stacija, Luscije snažno odbacuje praksu "kontaminacije", koja je inače bila dosta raširena među piscima palijate, pa ju je usvojio i Terencije. Zato Luscije optužuje Terencija da je u Devojci s Androsa kontaminirao Menandrovu Devojku s Androsa i Devojku iz Perinta.[8] Najzad, optužuje ga i da plagira delo Gneja Nevija i Plauta, jer iz njihovih komedija uzima likove parazita i hvalisavog vojnika.[9] No te su likove i Plaut i ostali rimski komediografi zapravo preuzeli iz nove atičke komedije.