Otpornost na lek
From Wikipedia, the free encyclopedia
Otpornost na lek je umanjenje efektivnosti lekova poput antimikrobnih agenasa ili antineoplastika[1] u lečenju bolesti. Kad svrha leka nije ubijanje ili inhibicija patogena, otpornost na lek je ekvivalentna sa nedovoljnom dozom ili tolerancijom leka. Ovaj termin se često koristi u kontekstu stečene otpornosti patogena, drugim rečima evoluirane otpornosti. Postoje organizmi koji su otporni na više lekova. Šire gledano imunski sistem organizma je uprkos svoje autonomnosti sistem isporuke leka, i stoga se suočava sa istim problemima trke u naoružavanju kao i sistemi za spoljašnju isporuku lekova. Razviće otpornosti na antibiotike je posledica selektivnog delovanja na specifične bakterijske proteine. Usled selektivnosti leka, mutacije ciljnih proteina ometaju ili negiraju destruktivno dejstvo leka, i time se formira otpornost na antibiotike.[2]
Bakterije ne samo da imaju sposobnost menjanja enzima na koje antibiotici deluju, nego i vršenja enzimskih promena na samim antibioticime, čime ih neutrališu. Primeri patogena koji vrše promene na ciljnim proteinima antibiotika su Staphylococcus aureus, enterokoke otporne na vankomicin i Streptococcus vrste otporne na makrolide, dok su primeri mikroba koji menjaju antibiotike Pseudomonas aeruginosa i na aminoglikozid otporan Acinetobacter baumannii.[3] Nedostatak koncentrovanog zajedničkog angažmana državnih institucija i farmaceutske industrije, zajedno sa prirodnom sposobnošću mikroba da razvijaju otpornost većom brzinom nego što se novi lekovi razvijaju, sugeriše da postojeće strategije razvoja dugotrajnih antimikrobnih terapija nisu održive. U odsustvu alternativnih strategija, sticanje otpornosti na lekove patogenih mikroorganizama je jedna od značajnih opasnosti po zdravlje ljudi.[4]