Metanski klatrat
From Wikipedia, the free encyclopedia
Metanski klatrat ili “led koji gori” je čvrsta materija, u kojoj je velika količina metana zarobljena u kristalnoj strukturi (ledu) vode.[1] Pre se mislilo, da se veće količine mogu pronaći samo u spoljnim delovima Sunčevog sistema, gde su niske temperature i postoje velike količine leda, ali su locirana velika nalazišta, ispod sedimenata, na dnu okeana, na Zemlji. Pretpostavlja se da bi nalazišta metanskog klatrata mogla biti duplo veća od svih fosilnih nalazišta na Zemlji.[2][3]
Metanski klatrat je sastavni deo plitke morske geosfere, i može se nalaziti kao deo sedimentnih stena, ili kao samostalna celina na dnu okeana. Veruje se da nastaju pomicanjem metana iz dubokih Zemljinih slojeva, na mestima gde nastaju rasedi, taloženjem i kristalizacijom, u dodiru uzlaznih plinskih struja sa hladnom morskom vodom. Metanski klatrati su isto prisutni u dubini leda na Antarktiku, gde su pronađeni u uzorcima leda, starosti i do 800 000 godina i služe za ispitivanje klimatskih promena, uz ispitivanje kiseonika i ugljenikovog dioksida.[4]
U proseku, 1 mol metana se veže na 5,75 molova vode i gustina je oko 900 kg/m³. Tako jedna litra ledenog metanskog klatrata ima oko 168 litara metana. Pod visokim pritiskom, može biti stabilan i do 18°C.
Metan stvara sktrukturu I hidrata (klatrata) sa 2 dodekaedra i 6 tetradekaedra (14 molekula vode) u jednoj jediničnoj ćeliji.[5]