Aleksej Aleksejevič Abrikosov
From Wikipedia, the free encyclopedia
Aleksej Aleksejevič Abrikosov (Moskva, 25. lipnja 1928. – Palo Alto, 29. ožujka 2017.), ruski teorijski fizičar.
Aleksej Aleksejevič Abrikosov | |
| |
Rođenje | 25. lipnja 1928. Moskva, Rusija |
---|---|
Smrt | 29. ožujka 2017. Palo Alto, Kalifornija, SAD |
Državljanstvo | Rus |
Polje | Fizika |
Institucija | Sveučilište Landau, Moskovsko državno sveučilište Lomonosov, Institut za fizikalne probleme Sovjetske akademije znanosti, Državni labaratorij Argonne |
Alma mater | Moskovsko državno sveučilište Lomonosov Ruska akademija znanosti |
Akademski mentor | Lev Davidovič Landau |
Poznat po | Fizika čvrstog stanja, Supravodljivost |
Istaknute nagrade | Nobelova nagrada za fiziku 2003. |
Portal o životopisima |
Diplomirao (1948.) na Moskovskom državnom sveučilištu Lomonosov, doktorirao (1951.) na Institutu za fizikalne probleme Sovjetske akademije znanosti, gdje je i radio od 1948. do 1991. Član Sovjetske, danas Ruske akademije znanosti (od 1987). Od 1991. radi u Argonne National Laboratory u SAD-u (Državni labaratorij Argonne, SAD). Bavi se istraživanjem supravodljivosti (nestankom električne otpornosti u tvarima kada su ohlađene ispod određene, obično vrlo niske, temperature), istraživanjem magnetskih svojstava supravodiča II. vrste (supravodljivost) i svojstava tvari koje mijenjaju električnu otpornost pod utjecajem magnetskog polja. Dao je teorijsko objašnjenje za svojstva supravodiča II. vrste, što je omogućilo otkriće novih supravodljivih materijala i izgradnju snažnijih elektromagneta, koji se danas primjenjuju u uređajima za magnetsku rezonanciju. Za prinos razvoju teorije supravodiča i suprafluida s V. L. Ginzburgom i A. J. Leggettom 2003. dobio Nobelovu nagradu za fiziku.[1]