Lev Davidovič Landau
From Wikipedia, the free encyclopedia
Lev Davidovič Landau (Baku, 22. siječnja 1908. – Moskva, 1. travnja 1968.), ruski fizičar. Od 1932. ravnatelj Instituta za fiziku u Harkovu; izgradio je takozvanu sovjetsku školu teorijske fizike, pa je Harkov postao središte teorijske fizike u bivšem Sovjetskom savezu. Od 1946. član Akademije znanosti SSSR-a, od 1947. profesor u Moskvi. Landau je istraživao gotovo cijelo područje teorijske fizike: teoriju polja, dijamagnetizam tvrdoga tijela, kvantnu elektrodinamiku, fiziku niskih temperatura (niskotemperaturna fizika), nuklearnu fiziku, probleme elementarnih čestica i kozmičke zrake. Smatra se jednim od najvećih fizičara 20 stoljeća. Za radove o superfluidnosti (supratekućina) helija dobio je 1962. Nobelovu nagradu za fiziku. Autor je niza knjiga. Posmrtno su mu izdani Sabrani radovi (rus. Sobranie trudov, I–II, 1969.).[1]
Lev Davidovič Landau | |
| |
Rođenje | 22. siječnja 1908. Baku, Azerbajdžan |
---|---|
Smrt | 1. travnja 1968. Moskva, Rusija |
Državljanstvo | Sovjetski savez |
Polje | Teorijska fizika |
Institucija | Institut za fiziku u Harkovu |
Istaknuti studenti | Aleksej Aleksejevič Abrikosov |
Poznat po | Niskotemperaturna fizika, Supratekućina |
Istaknute nagrade | Nobelova nagrada za fiziku 1962. |
Portal o životopisima |