Albanska književnost
From Wikipedia, the free encyclopedia
Albanska književnost (alb.: letërsia shqipe) započinje u srednjem vijeku i obuhvaća književne tekstove i djela napisana na albanskome jeziku. Može se odnositi kako na književnost koju su napisali Albanci iz Albanije, tako i na književnost Albanaca iz Kosova i pripadnika albanske dijaspore, posebice u Italiji. Albanski jezik čini posebnu granu unutar indoeuropske jezične porodice, s kojim nijedan drugi jezik nije usko povezan. Podrijetlo albanskoga jezika nije u potpunosti poznato, premda postoje teorije prema kojima on predstavlja nasljednika drevnoga ilirskog jezika.[1]
Ovaj članak dio je niza o književnosti |
Povijest književnosti |
Antička književnost |
Književni rodovi |
Književne vrste |
autobiografija • životopis |
Književnosti po jezicima |
albanska • arapska • armenska • austrijska • azerska |
U anonimnom spisu Dictionarium ad passagium iz 1332. godine, koji se pripisuje nadbiskupu Antivarija Vilimu Adamu ili pak francuskome nadbiskupu i hodočasniku Brokardu Monaku (Brocardus Monacus), navodi se kako se Albanci koriste latiničnim pismom u svojim knjigama, iako se njihov jezik prilično razlikuje od latinskoga.[2]
Najstariji očuvani dokument napisan na albanskom, uz neke novozavjetne stihove iz 15. stoljeća, jest Slovo krštenja (Formula e pagëzimit), kojega čini tek jedna proširena rečenica i koju je 1462. godine na gegijskom narječju zabilježio Pal Engjëlli (Pavao Enđeli), biskup Drača i savjetnik vojskovođe Skenderbega.[3][4] Premda ima nekih naznaka da se albanska književnost stvarala u feudalnim krugovima tijekom Albanske kraljevine (Regnum Albaniae) za vrijeme vladavine Karla I. Anžuvinca (1272. – 1286.), nije očuvano ništa od svega za što se može pretpostaviti da je na albanskomu jeziku nastalo u srednjovjekovnom razdoblju, sve do sredine 15. stoljeća.[4]